Šetnja kroz oblake (Rtanj)
Da li ste se nekada popeli na našu čuvenu planinu Rtanj?
Ne bavim se planinarenjem i nikada se ranije nisam popeo ni na jedan od naših vrhova. Zapravo, popeo se jesam, na Bukulju i Avalu, ali kolima…..toliko o mojoj kondiciji.
Moji matorci vole povremeno da organizuju porodični izlet. Pod tim se podrazumevala lagana šetnjica pored rečice, obilasci nekih naših znamenitosti, pa lepo upakovana klopica pojedena, naravno, u prirodi. Ma milina jedna, ali……….
Kad su sestri, bratu i meni saopštili da idemo na uspon na Rtanj, moram priznati, da nisam znao šta me čeka i da sam nezainteresovan i mrzovoljan krenuo na taj put.
Dan hladan, oblačan i maglovit. Mi natrontani, sa rančevima punim vode i hrane, teškim korakom (mislim na mene, sestru i brata dok matorci veselo čavrljaju kao da su pošli na plažu….smor) krećemo put vrha. A onda sam doživeo još veći šok kad su matorci počeli da pevaju pesmu iz čuvenog filma “Tito i ja”…”sira, putra, vrhnja, mleka, jajca i krumpira…” , pa još kao da očekuju da i mi zapevamo zajedno sa njima. Msm stvarno….kao da mi nije dovoljno teško što se krećem UZBRDO. Majke mi, osećao sam se kao “mali debeli” iz filma.
I to nije sve, što se mojih muka tiče. Koračali smo mi tako UZBRDO,
sigurno dva, dvaipo sata, kada mi je došlo da plačem. Ali stvarno, došlo
mi je, ne da plačem, već da ridam čoveče na sav glas. Sve vreme smo u
magli, ne vidim gde idem, noge teške, telo posustaje, daha
nemam,...imate li vi ljudi dušu bre.?
Kad reče keva “pauza”, sunce me ogrejalo.
I, gle čuda, sunce nas je zaista ogrejalo. Odjednom se pojavilo dok su
oblaci ostali ispod nas, kao neka pena. Tu smo bili već na, oko 1300m a
Rtanj, tj, vrh Šiljak ima 1565m. Keva viče “Ja ne mogu dalje…”, a Ćale
nas bodri “Zar ćeš sad da odustaneš…”, hm, kome se prikloniti…???
Stisnem ja petlju i odlučim da izdržim još tih 200m uspona, dok je keva ostala sa sestrom i bratom.
Stigoh sa ćaletom na vrh. WOU….i još jednom, WOUUU. Pogled, osećaj….neopisiv.
Sve moje muke priroda je nagradila nestvarnim fotkama.
Ovo je moja šetnja kroz oblake!
Inače, staza počinje iz sela Rtanj i dobro je obeležena. Nemoguće je izgubiti se. Još jedan info, u selu Rtanj ne postoji ni jedan restoran, kafana niti prodavnica.
Oni
koji jesu, znaju koliko je osećaj moćan. Za one, koji to nisu uradili,
moj savet je da TO što pre stave na svoju listu ”THE MUST DO”.
Ne bavim se planinarenjem i nikada se ranije nisam popeo ni na jedan od naših vrhova. Zapravo, popeo se jesam, na Bukulju i Avalu, ali kolima…..toliko o mojoj kondiciji.
Moji matorci vole povremeno da organizuju porodični izlet. Pod tim se podrazumevala lagana šetnjica pored rečice, obilasci nekih naših znamenitosti, pa lepo upakovana klopica pojedena, naravno, u prirodi. Ma milina jedna, ali……….
Kad su sestri, bratu i meni saopštili da idemo na uspon na Rtanj, moram priznati, da nisam znao šta me čeka i da sam nezainteresovan i mrzovoljan krenuo na taj put.
Dan hladan, oblačan i maglovit. Mi natrontani, sa rančevima punim vode i hrane, teškim korakom (mislim na mene, sestru i brata dok matorci veselo čavrljaju kao da su pošli na plažu….smor) krećemo put vrha. A onda sam doživeo još veći šok kad su matorci počeli da pevaju pesmu iz čuvenog filma “Tito i ja”…”sira, putra, vrhnja, mleka, jajca i krumpira…” , pa još kao da očekuju da i mi zapevamo zajedno sa njima. Msm stvarno….kao da mi nije dovoljno teško što se krećem UZBRDO. Majke mi, osećao sam se kao “mali debeli” iz filma.
Kad reče keva “pauza”, sunce me ogrejalo.
Stisnem ja petlju i odlučim da izdržim još tih 200m uspona, dok je keva ostala sa sestrom i bratom.
Sve moje muke priroda je nagradila nestvarnim fotkama.
Ovo je moja šetnja kroz oblake!
Inače, staza počinje iz sela Rtanj i dobro je obeležena. Nemoguće je izgubiti se. Još jedan info, u selu Rtanj ne postoji ni jedan restoran, kafana niti prodavnica.
Odlicne fotke.
ОдговориИзбриши